Smijemo li žalovati za psom?

Mnogi ljudi koji su u životu imaju ili su imali krznenog četveronožnog prijatelja vjerojatno se slažu da pas na neki način postaje dio obitelji u kojoj živi.

Sa sobom donosi radost, opuštanje i vrlo posebnu vez s vlasnikom. Zbog toga, i zbog dugogodišnjeg zajedničkog života u obitelji, gdje postaje odan suputnik i važan član, suočavanje s gubitkom psa jednako je teško kao i s drugim gubicima u životu.
Povsem normalno je, da človek ob izgubi nekoga, na katerega je navezan, žaluje – pa naj bo to oseba ali žival. Čustvo žalosti se torej prebudi ob vsaki izgubi, hkrati pa nam pokaže tudi to, kaj nam je v življenju zares pomembno.

Sasvim je normalno da osoba oplakuje gubitak nekoga za koga je vezana – bilo da se radi o osobi ili životinji. Emocija tuge stoga se budi sa svakim gubitkom, ali nam ujedno pokazuje što nam je u životu doista važno.

Tuga stoga nije negativna stvar, već pokazatelj da nam je pas bio dragocjen i da je ostavio važan trag u našim životima.

Tugovanje je stoga jedinstveno iskustvo svakog pojedinca, ali svakako nije lako.

Proces tugovanja važan je jer nam pomaže prihvatiti stvarnost gubitka, preboljeti ga, ponovno se prilagoditi okruženju bez psa, a zatim nastaviti sa svojim životima.

Tijekom procesa tugovanja normalno je da nas prate određeni osjećaji, tjelesne reakcije, misaone reakcije i bihevioralne reakcije:

• Osjećaji: tuga, ljutnja, krivnja, tjeskoba, usamljenost, umor (apatija, bezvoljnost), bespomoćnost, šok, čežnja, olakšanje, ravnodušnost.
• Tjelesne reakcije: praznina u želucu, stezanje u prsima, stezanje u grlu, preosjetljivost na zvukove, osjećaj depersonalizacije, osjećaj nedostatka zraka, slabost mišića, nedostatak energije, suha usta.
• Misaone reakcije: iskustvo suočavanja s gubitkom psa može probuditi mnoge zagonetne misli o mrtvom psu, nepovjerenje (neprihvaćanje stvarnosti gubitka psa), zbunjenost, zaokupljenost mišlju o psu, osjećaj prisutnosti i halucinacije, koje su karakteristične za početnu fazu procesa tugovanja i koje s vremenom nestaju.
• Bihevioralni odazivi: poremećaji spavanja, poremećaji prehrane, rastresenost, povlačenje iz društva, san o psu, uzdisanje, nemir ili prekomjerna aktivnost, plakanje, vraćanje na mjesta koja podsjećaju na psa, često čuvamo stvari koje su pripadale ili su povezane sa psom.

Unatoč teškim i intenzivnim osjećajima gubitka, gotovo je nužno suočiti se s određenim fazama i zadacima koje proces tugovanja nosi sa sobom.

To se događa u slučaju kada pas dosegne visoku dob i očekuje se njegov odlazak, ali i posebno ako pas iznenada ugine zbog ozljede, bolesti ili nesreće, a nama je još teže prihvatiti činjenicu da se neće vratiti. Gotovo uvijek je prisutan osjećaj da se gubitak uopće nije dogodio.

U prvoj fazi tugovanja tako je karakteristično da nam naši mehanizmi preživljavanja pomažu tako da otupimo.

Ova ukočenost, koju većina ljudi doživljava kada izgubi važnu osobu ili životinju, omogućuje nam da se barem na kratko ne moramo nositi s intenzitetom bolnih osjećaja gubitka.

Stoga je u prvoj fazi najvažnije imati dovoljno vremena za suočavanje sa stvarnošću gubitka psa ne samo na racionalnoj razini prihvaćanja ove činjenice, već i na emocionalnoj razini kada je potrebno emocionalno odvajanje od važne osobe ili životinje.

U drugoj fazi glavni je zadatak biti u stanju osjetiti bol i obraditi je. Emocija ljutnje igra važnu ulogu u ovoj fazi jer nam daje energiju da se probijemo kroz bol.

Sljedeća faza može biti praćena dezorganizacijom, zbunjenošću i očajem, što nam otežava obavljanje svakodnevnih zadataka. Stoga je za nastavak procesa tugovanja potrebno prilagoditi se okolini u kojoj pas više nije prisutan.

Kasnije, u završnoj fazi, važno je pronaći način kako zadržati psa u lijepom sjećanju dok naš život ide dalje.

Tijekom suočavanja s gubitkom psa, okolina se često pita kako podržati osobu koja tuguje, zbog toga dajemo neke preporuke i savjete:

• Poslušajte tugujuće.
• Nemojte davati savjete.
• Odvojite vrijeme za tugujuće, čak i kada drugi već zaborave.
• Razgovarajte o gubitku.
• Napravite fotoalbum sa svojim psom.
• Vodite dnevnik.
• Pronađite razumijevanje društvenog okruženja.
• Dopustite si suočavanje s boli.
• Uz sve to možemo si postaviti pitanje kada je proces tugovanja zaista završen.

Vjerojatno nitko nema pravi odgovor na to, ali možemo zaključiti da je dobar pokazatelj prebolijevanja gubitka da uspijevamo razmišljati o psu bez previše boli i da smo u stanju pronaći ustaljeni ritam svakodnevice i radost prema daljnjem životu.

Autori bloga:
Maja Kvartič, mag. bračnih i obiteljskih studija
Jerica Penko, mag. pst. znanosti i sistemska psihoterapeutkinja

Reference:

• Cvetek, Mateja. 2014. Živeti s čustvi: čustva, čustveno procesiranje in vseživljenjski čustveni razvoj. Ljubljana: Teološka fakulteta.
• Worden, J. William. 2018. Grief counseling and grief therapy: A handbook for the mental health practitioner. Springer Publishing Company.